Istaknuto

Sa osmijehom kroz najtamnije oblake

Dugo vremena mi je trebalo da ovako pisanom formom prenesem svoje životne nedaće, ali vrijeme da je počnem.

Počinjem sa ciljem da što više mladih, starih, zdravih i bolesnih motiviram svojom životnom pričom koja i dalje traje. Nikad nije stala i mislim da će moja knjiga sačekati još par godina kako bi još iskustva nacrtanog u mom srcu, ispisalo stranice moje knjige.

Nisam ja posebna čak naprotiv ja sam jedno obično djevojče koje živi u jednom sarajevskom naselju. Odrastala sam tu, završila svoje osnovno obrazovanje, srednjoškolske dane a sada evo i student.

Djevojčuljak od 16 godina ima ciljeve. Ja sam imala svoje!
Živjela sam u svijetu muzike, šarenih nota, ljubavi, porodice, mojih prijatelja. Provodila sam dane slušajući ljepote ovog života ali meni je uvijek nešto smetalo. Uvijek sam željela više. Morala sam uvijek biti odličan čovjek jer je to ono što me vodilo naprijed. Morala sam biti najbolja u društvu, nasmijavati druge jer to je bio moj cilj. Uljepšati nekome dan. U tim trenucima, najmanje sam mislila na sebe. Ustvari skoro nikako.
Ako sad pogledam svoj život i uporedim ga sa tim prije nekoliko godina, situacija je ista.
Uvijek sam ovo govorila! Uvijek je ovako bilo, neka drugima a ja kad dođem na red.

Čini me sretnom biti nečije sunce, pa neka bude i na uštrb mene i mog zdravlja!

Moj život tada bio je brži nego sam smjela da bude.
Otprilike ujutru sam ustajala u 5:30, spremila bih se i trčala na predčas klavira, a potom cijeli dan ostajala u školi jer te pauze su bile nerealne.
Tako bih cijeli dan. Ponekad ukradem pauzu vježbajući za naredni čas, a ponekad se s društvom iskradem iz škole provodeći vrijeme u igri i šali.
Kad bih došla kući brzo bih se presvukla i otišla na hor.
Obaveze su me smarale, sve manje sam imala vremena za sebe. Prošlo bi po 7-8 sati da ništa ne stavim u usta. Ma ni žvaku. Bila sam jako umorna. Obaveze su bile previše ozbiljne i zahtjevne. Željela sam da budem odgovorna prema svim svojim obavezama.

Po jednom sasvim običnom danu koji je bio najteži za mene, došla sam kući. Moje rutine su bile; ulazak u kuću, pranje ruku, ruksak u sobu, jelo a potom tuširanje i opet bih noći provodila u obavezama za školu.
Moram priznati da sam ja jedno malo zaljubljeno stvorenje, uvijek bila i ostala, pa su me te pubertetske ljubavi jako vrijeđale.
Uvijek sam imala o čemu razmišljati …

Tog dana mi je pozlilo na času histroije muzike. Zaboravila sam na to, i nisam htjela reći majci. Nisam željela da se sikira, ali te noći bilo je itekako prostora za istu.

“NAPIPALA SAM JE”

Ušla sam u toalet kao i obično krenula sa tuširanjem kako bih mogla krenuti sa obavezama. Ovo tuširanje nije bilo obično i kao ona prije.
Ovo mi je već govorilo nešto..
Trčečim korakom bukvalno sam iskočila iz kade i viknula “MAMA. NEŠTO JE NA VRATU!!!!”
Stvarno je bilo ogromno! Kao jedan kivi.
Majka i otac bili su prilično sabrani i odmah smo krenuli u hitnu.
Riječi doktorice Tanje bile su prilčno smirujuće, ali majčinski instinkt koji je navaljivao dalje pretrage pomalo me strašio.


Radila je sport ovog dana, ima previše obaveza i jako je umorna. Pa vidi se na njoj, čemu razlog za brigu? Ovo je, sigurna sam upala mišića!

Ovo su bile riječi moje doktorice, jako opuštene i prijatne ženice.
No majka je govorila i ponavljala :

Nejra je sportista. Skija, pleše, odbojka, pored svega klavir. Kako je moguće da je nakon tolikog napora kojem je tijelo izloženo, nategla mišić?

Majka me pomalo već nervirala! Kao da je tražila da se nešto desi, a nije.. Samo je jako osjećala da se nešto dešava…
Zahtjevala je pretrage i rekla da nećemo ici kući dok ne vidimo nalaze da je sve ok, i da je zaista samo prisutna upala mišića.
Poslali su nas kući i rekli da dođemo ujutro!
Znala sam da to neće ostati na tome.

Majka je, znate kakav je već protokol kod nas, odmah nazvala svoju prijateljicu teta Nazu i ispričala joj šta se desilo.
Mislila sam da će ostati na tome ali ujutro u kući je nastao show! U našoj kući nikad nije bilo toliko ljudi.
Nismo otišli tog dana u bolnicu i bila sam sretna da će to ostati tako.
Komšinca Lara koja radi u labaratorije u sklopu pedijatrijske klinike, došla je i pomno gledala nalaze od prethodne noći. Teta Naza je stigla ali nisam uspjela ni razgovarati sa njom jer je sve vrijeme telefonirala.
Tetka Paša je stigla sa kćerkom Adnom. Iz Sarajeva su, bile su nam česti gosti ali ovog dana su, nikad ranije bile u našem stanu. Sjedila sam u trpezariji sa rodicom, a kad sam pogledala u ostale sobe kao da se nešto spremalo. Taj unutrašnji osjećaj nikada nikome nisam pričala.

Pričam Vam evo sad…

Nisam ni sanjala da mogu biti bolesna.

Dešava se nešto. Ni sama ne znam što.
Ljudi u našoj kući. Sobe su pune, sve, a ja onako smirena sjedim za laptopom u trpezi, sa Adnom i slikamo se.
Sjećam se, ja slatka ko med! Sama sebi. Stavila fiksni aparat, duga crna i sjajna kosa do pola leđa, oke ko lane, i lijepa sebi kao nikad !
Slikamo se nas dvije do iznemoglosti!
U kući se nešto dešava. Ne slutim. Sigurno su samo zabrinuti izbočinom na mom tijelu.
Okrećem se i u trenutku vidim kofer na hodniku! E to je bio alarm za mene.
Gdje me sad šalju?

Idem u mrtvačnicu.

Imala sam 16 godina i ležala na osmom spratu, pedijatrijske klinike. Inače poznat kao ‘najteži’ odjel.. taj odjel je još bio i lijep obzirom da su se ljudi baš tu posvetili samo djeci. Radili bi razne simpatične stvari kako bi djeci bilo zanimljivo.

Jedan dan u moju sobu ‘doleti’ neka ženska. Tih dana ih je bilo more! Svi su dolazili i svi su ispitivali, ne znam zbog cega. Tražili udarne top vijesti, očito..

Ta žena ostavila je trag. Razgovarajući s njom shvatila sam koliko sam zapravo jaka. Bodrila me iako je nisam znala.. kakva povezanost. Naglasila mi je da neću još dugo ostati tu. Prelazim na odraslu hematologiju. Godine mi ne dozvoljavaju primati bilo šta ovdje…

Tog dana, 8. Marta kada su sve žene dobile cvijeće, ja sam s svojim otišla u mrtvačnicu. Doslovno je izgledala tako.Tog dana saznala sam tačnu dijagnozu i primila svoju prvu kemoterapiju.

Tog dana, prešla sam na odraslu. Ležala u sobi sa 5 kreveta, sa visokim stropovima i čekala da me ‘priključe’. Dolazili su, obilazili me, a moja ruža – moja majka nepomično je stajala pored mene. Niti jednog trenutka nije me napuštala. Svijet moj. Moja snaga…

Davala mi je da jedem. Tetka mi je tog dana donijela svježu supicu, divnu kljukušu i salatu, navalila sam! Samo sam molila Boga da je to jedan od onih ‘lahkih jela’ kako ne bi ispovračala svoju prvu terapiju.

Uživala sam u hrani.. baš kao da sam znala da nakon te, ništa više neće biti isto..

I bilo je grozno. Vene su mi hladne. Koliko god ih pokrivala jorganom, ledile su. Majka ih je vezala u peškirić. Lagala sam da je bolje i da je toplije, nisam željela da je plašim.. a ja?! Pomalo me obuzeo strah. Teklo je. Gledala sam kapljice a one su kapale jedna po jedna, a jedna kao da kapa vječnost cijelu. I nikad da kane.

Ovo se neko zeza s mnom. Ne mogu ustati. Ne mogu svojim nogama. Sva se kočim. Pomalo me bolucka glava a tijelo, kao da sam uzela nečije drugo. I nikako to nisu moje noge.. znam ja svoje noge, uvijek žurile nekuda.

A ona braunila.. eh kako je samo boljela, al’ kako reci?! Odmah će me proglasiti kukavicom, a ni počelo nije..

Moja ruža stajala je pored kreveta. Tog jutra kao i par godina prije, otac bi ustajao rano potom otisao u cvjećaru i mene i majku iznenadio svakog osmog marta. Voljela sam taj praznik iako nije ‘moj’. Uvijek sam govorila da je za udate žene (smijeh).

Moja ruža crvena kao da se uplašila. Kao da joj je onaj zrak iz sobe loše godio. Skoro slična situacija mojoj. Al’ sam je gledala i njegovala. Pričale smo. Znala je moje tajne, bolove, moje strahove i bila je moja drugarica.

A svi su ruže nosile u kafiće. Slavili su ljubav. A ja?

Ja sam slavila duplo. U sobi ulazi majka.

“Hoćemo li spavanac?!”

Ta noć je bila najduža noć u životu male Nejre.

Igla iz serije Dr. House-a

Ležala sam na tom divnom krevetu, sama u sobi. Ako pogledam malo kroz vrata sobe, vidjela sam dječicu koja doslovno ‘vise’ sa krevetića. Glumila sam bejbi sisterku i svakih desetak minuta ustajala bi i stavljala ih u krevetić. Već sam bila umorna.

Tog dana uradila sam milion nekih nalaza. Izbocali me pravo! Daj jednu ruku, daj drugu, ma hajd sve je to bilo ok, dok me ne ‘povaljase’ na onaj metalni sto, i rekoše da podignem majicu.

Stid mi udari u obraze. Djevojčuljak. Kako sad pored muškaraca, a zovu iz intervencije. Odlučila sam da ne skidam veš. Iako su nagovještavali da sve skinem.

“Ok mogu li makar čarape?! Navika..”

Doktor se nasmija i pogledom odobri..

Nikad u životu me nije bilo tako stid!

U Dr.House sam vidjela samo ovakvu! Kakva igla, gledala sam i doslovno molila pogledom da me se prođu.Nisam ni sanjala da će to postati moj svakodnevni život.

Jesam li preživjela ?!

Od uboda igle u prsa, sjećam se samo da sam udahnula. Izdahnula. Udahnula.

“Doktorice, jesam li živa?”

Doslovno sam umrla i oživjela. A kad sam krenula da ustanem i krenem prema sobi, nije mi uspjelo. Ta nemoć, noge kao da nisu moje a ovaj dio prsa, to kao da je ostalo na onom užasnom krevetu od metala.

Dvije medicinske sestre i dva medicinska brata uzeše me ispod ruku, nogu i prebaciše na onaj moj, ljepši krevet.

Tog dana ležala sam nepomično u krevetu, pazeći na sebe ne pomišljajući da će doći i gore stvari koje ću morati raditi. Ovo mi je bilo jako bolno i dovoljno za sve!

Dan je prolazio, nikad gore i nikad sporije.Soba je bila moja sudbina… a onda zaspah al’ u bolu. Osjetila sam da se krv ledi. Trznuh se a iznad glave opet igla.

Ok, pomirila sam se sa sudbinom to je moj život. Igla i ja. Rak me slamao..

Koferi za sreću ili tugu?

Stajali su spremni na hodniku. Inače moja mama je zaljubljenik u putovanja. Nasljedila sam to od nje, al’ ovog puta bilo je prebrzo i bez ikakvog plana.

Razmišljajući i praveći planove u glavi, ovo mi je stvarno brzo. Nismo odlučili ni grad, ni kad idemo. U tom trenutku mi je prolazilo kroz glavu, ‘ok. Idemo bilo gdje, bježimo od kvrge na vratu i cao!’

Uzela sam komad pite koju je tetka tog jutra spremila i donijela. Tetka je žena koja je domaćica i život je posvetila porodici. Imala je uvijek vremena za ispunjavanje naših želja. Jela sam je kao nikad prije, sa nekom slasću! Bila je ukusna.

“Nejri, hajde dušo moja. Da krenemo i da ne kasnimo. Teta Naza je zvala, ideš samo raditi nalaze i kući ćemo.”

Kako je ovo samo bilo čudno! Svi su čudni prema meni! Oh, sad me već … SVE NERVIRA.

Spremile smo se i krenule. Nećete vjerovati i kofer je “krenuo sa nama”?

Ulazak u bolnicu nije bio baš najprijatnji. Taj miris, evo i sada osjećam u nosu. Sve je mirisalo(ipak smrdilo) na nešto čudno. Kao da sam se odmah razboljela! Na zidu sam čitala natpise ‘kako otkriti rak’, ‘simptomi raka’, ma skoro sve se vrtilo oko te ružne i pomalo zastrašujuće životnije!

Nisam je voljela vidjeti ni na moru. A sad me okružuje ta rijeć. Ni u jednom trenutku nisam mislila da sam tu zbog njega, došla sam da se pregledam, pa imam kvrgu. Rak je velika i drugačija figura od kvrge – pomišljala sam u svojoj maloj glavici.

Gledaj sudbine!! Jučer sa prijateljima, u obavezama i ‘na’ kafama. Prije par sedmica u Istanbulu, a danas sjedim na nekom užasnom stolu, metalnom i čekam da mi izvade krv.

Izvadiše napokon! Pa ja nemam ni vena … Ja kao sa marsa pala. Izvadiše napokon, nakon trećeg uboda, i uzeše neku malu spravicu.

“Šta li će mi sad ovaj vanzemaljac na ruci. Ja idem kući i ne znam šta bi mi mama mogla kroz ovo stavljati?! Sokove, čajeve ili pak Ness vanilija?”

Nikad nisam pila kafu, Ness je jedini moj čejf!

“Boli te?”

Ma ne.. nikako, čak naprotiv, divan osjećaj! Već sam bila nervozna i ljuta. Jednostavno bilo mi je dosadno.

Na vratima ugledah Senčija! (Senad je inače moj otac kojeg nikad nisam zvala ‘tata i babo’, nego svim nadimcima ovog svijeta).

Nosio je kofer! Isti onaj kojeg sam vidjela kući i u rukama kada smo krenuli ka bolnici … Bez ikakve najave i bez dogovora, doktorica mi saopšti kako je moja soba prva i da ću biti sama obzirom da je odjel pun dječice, i da bi to moglo biti naporno za mene. Pomislih u sebi: ” pa ova bas nema pojma! Ja uživam s djecom.” Ulazim u sobu. Ta je bila još i lijepa, potrčah prema krevetu, već sam se jako umorila. Nogice su mi klecale, i krevet mi je baš dobro došao.

Nisam uopće shvatila da ostajem u bolnici dok navečer nisam ostala sama (mama je već bila u akciji, i otišla je kući kako bi mi skuhala nešto svježe). Eh, u tom trenutku svi moji letovi su se našli u glavi.

Koji je ovo bio? Letim za srećom ili tugom? Jedno je bilo jasno, danima se razgovara o meni i mom zdravlju. Svi moji letovi morali su voditi ka pobjedi.

Odlučila sam. I letovi za tugu na kraju moraju naći neku sretnu priču.

Krenula sam ispisivati svoje dane u toj tmurnoj bolnici.

DIJAGNOSTICIRAN MI JE RAK!